Često od klijenata u savjetovanju i bliskih ljudi čujem pretpostavku da su za uspješan ljubavni odnos nužni zajednički interesi: hobiji, filmovi, glazba, svjetonazori, stajališta o javnim i političkim temama…

Biranje partnera isključivo po tom modelu nije daleko od biranja osobe jer smo vidjeli da nosi crvenu majicu. Što će se dogoditi sutra kad ga/ju vidimo u plavoj majici?

Ono što vidim jest da te stvari mogu imati pozitivan utjecaj na vezu, ali nisu nužne i nisu ono što drži dvoje ljudi zajedno.

Partnerski odnos jača dijeljenjem i prihvaćanjem.

Ako s partnerom dijelimo svoje doživljaje, stavove i interese te prihvaćamo njegove / njezine BEZ OSUĐIVANJA stvaramo okruženje u kojem se dvije osobe osjećaju slobodne biti ono što jesu. Tako nam je ugodno uz drugu osobu i njoj je ugodno uz nas.

Problem nastaje ukoliko voljenoj osobi pokušavamo promijeniti mišljenje i natjerati ga/ju da se ponaša drukčije. Nametanjem svojih uvjerenja i pokušajem da promijenimo njena neizravno poručujemo drugoj osobi da nije dovoljno dobra za nas. Tada je velika šansa da se počnemo udaljavati: mi se udaljavamo jer ta osoba nije onakva kakva želimo da bude, a ona se udaljava od nas jer doživljava odbacivanje.

Upoznati i prihvatiti nekoga je daleko važnije za odnos od tema o kojima dijelimo isti stav, filmova koje oboje volimo ili benda koji slušamo.

Ako vezu mjerimo u zajedničkim interesima naći ćemo se na skliskom terenu kad uočimo da druga osoba više ne želi raditi isto što i mi ili se počinje interesirati za nešto što nas ne zanima. Tada paničarimo radi straha od prekida ili sami prekinuti odnos jer druga osoba nije onakva kakvom smo ju zamišljali.

Hobiji, stavovi i interesi su promjenjivi i nisu osnova, već dodatak. Kao što šunka, sir i gljive nisu pizza bez tijesta. Stvarno upoznati osobu koja se nalazi iza „priloga“ je temelj kvalitetnog odnosa.

Marta Klobučar

psihoterapeut pod supervizijom

Ima vas koji ste zaključili da vam partnerstvo nije opcija. Pokušali ste više puta sa različitim ljudima i zaključili da se povijest ponavlja. S kim god pokušate ne uspije. I često završi na isti način: izgubite interes ili druga strana izgubi interes (“ohladite se”), netko nekoga prevari, netko nekoga izludi ljubomornim ispadima, samo se seksate, nedovoljno se seksate, ne zaljubite se, druga strana se ne zaljubi, nitko se ne zaljubi… Što god da je u pitanju, veza rezultira prekidom. Ako imate osjećaj da se stalno odigrava isti scenarij vjerojatno se stalno spotičete na isti kamen. To je poput ispita na fakultetu: da bi nastavili morate kad-tad položiti.

Razmislite malo o partnerima i svim vezama koje ste imali – što im je bilo zajedničko? Pokušajte svoje veze gledati kao ogledalo koje ukazuje na neki problem koji trebate riješiti kako bi se povijest prestala ponavljati. Ukoliko ignoriramo problem počinjemo vjerovati da nam nešto nedostaje ili kako svima drugima na svijetu nešto nedostaje. Tako se osudimo na nesreću. Počnemo vjerovati kako nama jednostavno nije suđeno voljeti i biti voljeni. To naravno nije istina ali postane istina ukoliko ne želimo vidjeti o čemu se zapravo radi.

Postoje dvije polazišne točke koje dovode do nezadovoljstva. To su zapravo dva uvjerenja: da smo bolji od partnera (superiorna pozicija) i da smo lošiji od partnera (inferiorna pozicija). Ta dva uvjerenja su kao dva broja s istom apsolutnom vrijednosti, ali jedna ima +, a druga -. Njima se stavljamo ispod ili iznad partnera što rezultira time da se vidimo nejednakima. Nejednakost dovodi do nezadovoljstva i najčešće do prekida. Tih pozicija uglavnom NISMO SVJESNI.

Uvjerenje da smo bolji od partnera prepoznaje se po tome da nju ili njega stalno kritiziramo, govorimo im kako bi se trebali ponašati i mislimo da znamo što je za njih najbolje. Zanimljiva stvar kod uvjerenja da smo iznad partnera jest ta da postajemo nezadovoljni svojim izborom ( “kako to da sam ja, tako pametna, u vezi s njim?”) i koristeći ih kao ogledalo, zapravo kritiziramo sebe. Uvjerenje da smo lošiji od partnera prepoznaje se po osjećaju kako nju ili njega nismo zaslužili, kako trebamo ulagati poseban trud da ih zadržimo, kako bez njih ne bismo bili sretni, kako nam je to jedina šansa za ljubav i ne smijemo ih pustiti da odu itd. Ponekad u istoj vezi iskusimo oboje: na početku veze partnera idealiziramo i živimo za mrvice, a kasnije jedino primjećujemo ono što nam kod njih smeta ili obratno. Nejednakost rezultira lošom komunikacijom i nezadovoljstvom jer dovodi do toga da se u vezama osjećamo kao da stalno prosimo ljubav ili kao da nas druga osoba guši. Često u istom odnosu bude prisutno oboje. Rezultat je taj da se ne osjećamo voljeno jer se osjećati voljeno možemo samo ako se vidimo jednakima. Ako se vidimo manje vrijednima partnerovi znakovi ljubavi će nas ispunjavati tjeskobom jer se stalno spremamo na to da bi nas mogao ostaviti čim naleti bolja opcija, a ako se doživljavamo kao da smo iznad partnera ona ili on će nam ići na živce i početi ćemo bježati. Nejednakost nije objektivna činjenica već naš doživljaj. Ukoliko nas druga osoba tretira u skladu s time gdje smo se smjestili (ponaša se kao da je ispod ili iznad nas) znači da igra istu igru.

Kad se doživljavamo boljima ili gorima od partnera dolazi do krive raspodjele odgovornosti: drugu osobu smatramo odgovornom za svoju sreću ili sebe smatramo odgovornima za sreću druge osobe. Ovo vjerojatno čudno zvuči jer smo navikli misliti kako nam sreća ovisi o drugim ljudima. I to nije u potpunosti netočno: bitno je kako se ponašamo jedni prema drugima. Ako nam je stalo do toga da veza opstane, paziti ćemo kako se ponašamo kad smo s tom osobom. “Uzimanje zdravo za gotovo” je kad prestanemo voditi računa o tome kakvi smo u prisutnosti druge osobe jer podrazumijevamo da će ostati s nama bez obzira na sve. Radi se zapravo o tome da partnera vidimo kao nekoga tko se mora pobrinuti da nama u životu bude dobro (nekad se čak čudimo što nam ne čita misli i ne zna točno što želimo bez da kažemo) ili partnera vidimo kao nekoga tko je nesposoban i ovisan o nama (malo dijete, obaveza). Nejednaka pozicija dovodi do toga da drugu osobu vidimo kao objekt, a ne kao subjekt. Ne gledamo na nju ili njega kao na cjelovitu osobu već kao na kućnog ljubimca kojeg treba izdresirati ili kao na božanstvo koje čini naš život vrijednim življenja.

Odgoj nije bio na našoj strani (ne mislim nužno na roditelje već na cijelo društvo). Učilo nas se “kakve su žene” i “kakvi su muškarci” i “kako s njima”. Slušali smo i o tome kako bi veze i brakovi trebali izgledati. Kad smo povjerovali u te priče, možda smo odlučili točno kakvu vezu želimo ili nam se možda ideja veze toliko zgadila da smo prema njoj razvili otpor. Želimo ljubav (jer je osnovna ljudska potreba) ali nam je zlo od same pomisli na vezu ili brak i to želimo pod svaku cijenu izbjeći. U tom slučaju vezu ćemo sabotirati, a nećemo ni znati da to radimo. Toliko se dobro štitimo od stvari koje ne želimo da toga nismo ni svjesni.

Kao djeca smo, gledajući roditeljske i razne druge odnose, donijeli puno sudova o tome što je dobro, a što nije. Nažalost, rijetkima je rečeno da je svaka veza posebna priča i da je veza ono što sami od nje napravimo. Veza ne mora značiti niti brak, niti svađanje, niti špijuniranje, niti patnju, niti danonoćno kuhanje i spremanje, niti prekid s prijateljima, niti ništa drugo što nam je nekad netko negdje rekao da se “mora”.

Najbolje bi bilo preispitati svoju ideju o tome što je veza, kakva veza treba biti, kakav partner treba biti, kako treba izgledati, koje obrazovanje treba imati, koliko se često trebamo viđati, kada je vrijeme da počnemo skupa živjeti, kada se trebamo vjenčati, što trebamo zajedno raditi itd. Obratite pozornost i na očekivanja koja imate od sebe. Kakvi mislite da trebate biti kako bi bili voljeni? Mislite li možda da ne izgledate dovoljno dobro, ne zarađujete dovoljno ili nešto drugo zbog čega niste vrijedni ljubavi? Moguće je kako imate željenu sliku sebe koju želite dostići jer vjerujete da ovakvi niste dovoljno dobri. Bez te idealne slike Vas nema niti veze koju želite. Ukoliko nemate ideju o vezi i partneru, promatrajte malo što kod drugih ljudi vidite kao poželjno, a što ne. Koju vezu vidite kao kvalitetnu? Što kod drugih vidite kao više ili manje privlačno? S vremenom postaje jasnije što želite, a što ne. Ne trebamo biti u vezi s nekim s kime ne želimo i ne trebamo tolerirati sve ali fleksibilnost je osobina sretnih ljudi. Ako se grčevito držimo onoga što smo si zacrtali velika je vjerojatnost da ćemo biti nesretni.

Marta Klobučar

vježbenica psihoterapije

Svaki odnos dođe do krize. Ako odnos nema krizu znači da nije napredovao. Neki odnosi nikad nemaju krizu, to znači da se nisu produbili ni ojačali već održavaju neko sigurno površno stanje u kojem nema prave bliskosti. Kriza je prilika za promjenu, no na nju se tako ne gleda. Problem u odnosu bude popraćen tugom, tjeskobom i željom da se magično riješi sam od sebe. Ponekad se s vremenom stanje naizgled primiri, no bez stvarne promjene odnosno evolucije isti problem će kad – tad proviriti u puno gorem obliku.

 O promjeni odnosa zapravo ne možemo govoriti jer odnos čine ponašanja pojedinaca. Ako su nezadovoljni onda za krizu u odnosu odgovornim smatraju onog drugoga i tako se vrte u krug istih ponašanja. Zato odnosi i pucaju. Dugo vremena čekamo da se ovaj drugi promijeni vjerujući da je to potrebno za popravak odnosa i onda, kad u sebi nagomilamo neizdrživo puno ljutnje i tuge, odlučujemo se za prekid.

Do krize i dolazi jer jedan ili oboje žele nešto različito od ovoga što imaju. Nešto drugo što smatraju boljim, a čega vide da nema. U početku veze nije bilo tako jer su bili sretni samo time što su zajedno, ali s vremenom se gomilaju ideje o tome što je još potrebno ili u kojem smjeru bi odnos trebao ići. Ja želim nešto što mi druga osoba onemogućava (takav bude naš doživljaj). Odnos se ne mijenja, već se mijenjaju pojedinci. I to stalno, svakim danom. Mijenjaju se svaki za sebe i tu promjenu unose u svoju interakciju. Našom promjenom ovaj drugi može ili ne mora biti zadovoljan. Može nam se činiti da smo se promijenili, a da druga osoba nije. U tom slučaju budemo ljuti na nju ili njega jer ne napreduje ili ne sazrijeva onako kako smo od njega očekivali. Ukoliko se druga osoba promijenila i mi smo tom promjenom nezadovoljni žalimo se kako njega ili nju više ne prepoznajemo ili kako to nije osoba u koju smo se zaljubili. Mislili smo da će cijeli život biti onakav kakav je bio u početku, a to je nemoguće.

Za opstanak veze žrtvujemo neke stvari. Ukoliko nam je stalo do odnosa tu žrtvu ne smatramo velikom i ne žalimo previše za dijelom sebe kojeg smo žrtvovali u to ime. Ako žrtvu počnemo doživljavati pre velikom logično je za pretpostaviti da je odnos nekako pre mali. Više nam nije vrijedan toga. Želimo raširiti krila i biti slobodni, a zatvorili smo se u kutijicu s nekim. I zapravo nas je strah da će veza puknuti ako se sami počnemo mijenjati. Što će biti s vezom ako odlučim sebi poboljšati život? Ako izađem iz okvira onoga na što sam navikao i na što je druga osoba navikla? Je li moj osobni rast opasan za vezu? 

Često se za partnere vežemo radi nezadovoljstva, tuge, nesigurnosti i usamljenosti. Postati sretnija osoba u tom slučaju može značiti prekid. Ukoliko nam je druga osoba bila spasitelj ili utjeha nemamo što raditi zajedno kad postanemo sretni. Isto tako ako smo mi drugoj osobi bili spasitelj možemo se uplašiti kad vidimo da više nije tako slabašna. Ako smo jedno drugome spasitelji od velikog zločestog svijeta šanse su još manje. Jedini način da ostanemo skupa je da zauvijek budemo nesretni.

   Izlaskom (svojim, samo svojim, ne očekujte ga od druge osobe) iz ovih okvira unutar kojega ste dobivate šansu za novi, bolji, odnos. Zvuči nemoguće jer smo navikli misliti kako nema promjene ako se oboje ne mijenjaju. O odnosu razmišljamo kao o dvije polovice koje moraju istovremeno djelovati i time svoju sreću stavljamo u ruke drugoj osobi ( „Zašto da se ja mijenjam ako neće on?“ / „Zašto da ja išta radim ako on neće ništa?“ / „Pa ne mogu samo ja, moramo oboje.“ ) zaboravljajući da sve što radimo radimo zbog sebe i da sebi život učinimo boljim. Na kraju krajeva u toj vezi smo radi sebe, samo što stvari ne idu kako smo očekivali.

  Preuzimajući odgovornost za svoj život dajemo sebi i drugoj osobi slobodu. Sebi dajem dozvolu da budem ono što želim biti i da izađem iz odjeće koju sam prerasla. Nismo više prikovani jedno s drugim nego smo jedno uz drugo. Živim svoj život uz tebe i ti živiš svoj život uz mene. Više ti ne prigovaram i ne krivim te jer mi nije dobro nego aktivno sebi život činim boljim. Upisujem se na nešto što me zanima, mijenjam izgled, družim se s novim ljudima, mijenjam interese, mišljenja, pogled na svijet i što god je potrebno da meni život bude bolji. Izlazim iz kutijice imajući na umu rizik da će to drugoj osobi možda biti previše. O tome oni odlučuju. Promatrajući nas u novom, boljem, samostalnijem svjetlu druga osoba ima priliku razmisliti o tome sviđa li joj se to ili ne. Još važnije, kada mi sebe počnemo doživljavati kao tkalce svoj života imamo priliku na drugi način promotriti svoje partnere. Ništa ne moraju promijeniti kod sebe da bi ih mi vidjeli u drugom svjetlu. Tada oni u našim očima prestaju biti nasilnici koji nas maltretiraju, paraziti koji ništa ne rade (dok mi jadni vodimo računa o svemu) ili jadnici koje moramo spašavati jer su nesposobni, a postaju osobe ravnopravne nama koje same odlučuju o sebi. Gradimo novi odnos u kojem smo jednaki. Uz tebe brinem o sebi i ti uz mene brineš o sebi. Jednakost nema veze s time tko više zarađuje ili tko uopće zarađuje. Ja svojevoljno uzdržavam tebe jer želim biti s tobom / ti svojevoljno uzdržavaš mene jer želiš biti sa mnom i svatko je slobodan to u svakom trenutku promijeniti. Sloboda je prisutna i u ekstremnim uvjetima siromaštva ili zajedničkoj brizi za djecu, ali u tim situacijama ljudi često biraju između dva zla pa nemaju dojam da biraju. Neki se boje slobode. Znam osobu koja se cijeli život žalila na muža i ponavljala kako se nije trebala udati, ali je ipak procijenila da joj je bolje s njim nego bez njega. Vjerojatno jer radi odlične sarme. Opcija možda nema puno, ali ih ima. 

  Novi doživljaj sebe i druge osobe divno djeluje na libido. U krizi je želja za seksom smanjena ili nikakva. To je razumljivo jer ne želimo biti intimni s nekim koga doživljavamo hladnim, neurednim, lijenim, jadnim, bebastim,  sebičnim ili kakvim god da ga vidimo dok smo nesretni. Nitko ne želi u krevet s neprijateljem. Kad napravite promjenu na bolje postanete si privlačniji, a velika je šansa da ćete i drugoj osobi postati privlačniji. Ako ste zadovoljni životom nemate se potrebu ljutiti na druge tako da je velika šansa da će Vam i partner postati privlačniji. Voljeti sebe i svoj život znači zaljubiti se u sve i svih oko sebe, a to sa sobom nosi i opasnost da će se svi zaljubiti u Vas. Lako je moguće da će s promjenom doći i nova osoba. U tome nema ništa loše, osobi s kojom ste prije bili olakšavate put u novo partnerstvo koje im više odgovara ili u period samovanja u kojem će napraviti nešto korisno sa sobom (ili neće, to je na njima).

Promjena o kojoj se tu govori zapravo nije promjena. Sve što želite postati već jeste, samo u tajnosti. Pravo Ja skrivate od partnera jer se bojite da je opasno za vezu. To je neka vrsta obmane. Ponašate se onako kako smatrate da druga osoba želi (ili očekuje) da se voda ne bi uzburkala. Razlog često bude strah da ćemo drugu osobu na neki način ugroziti, postati na neki način bolji ili da više nećemo ovisiti jedno o drugome. Dok ste u kutijici niste prijetnja. Ni druga osoba nama nije prijetnja dok je u kutijici. Kako u odnosima postoji zrcaljenje velika je vjerojatnost da i druga osoba laže. I ona skriva svoje pravo lice jer se boji da će u protivnom doći do kraja veze. Ljudi na taj način žive radeći ono što misle da od njih očekujemo i skrivajući ono što jesu. Veza postane talačka situacija koju si stvorimo jer vjerujemo da odnos ne može preživjeti dvoje ljudi koji se uistinu poznaju. Otkrivanjem svoje prave osobnosti dajete drugoj osobi mogućnost da učini isto. Dobivate priliku iznova se upoznati i odlučiti želite li biti zajedno.

  Kriza je kao alarm koji postaje sve glasniji svaki put kad ga odgodite. Kutijica u kojoj ste je pre mala i vrijeme je da se iz nje izađe. Partner će Vas možda pratiti, a možda i neće. Ostati nesretni jer nam je žao druge osobe je manjak poštovanja prema njima i prema nama samima. Ne možete biti sretni s nekim koga žalite. Manjak poštovanja je biti s nekim samo jer ste prije vjerovali da je to to do kraja života, pa se bojite da ga izdajete. Svatko se ima pravo predomisliti i svatko ima pravo na svoj život. Druga osoba odlučuje koliko će za nama plakati (i hoće li uopće). Promjenom postajete čarobnjak – iznova stvarate sebe i osobu s kojom ste. Time što na nju gledate u novom svjetlu ona se promijenila. Za novu vezu je dovoljno da jedan preuzme inicijativu. Time što ste se promijenili i druga osoba se mijenja jer se treba nekako uskladiti. Na taj način uz nju/njega počinjete novo poglavlje ili se razilazite. Jer staro više ne funkcionira.

Marta Klobučar

Došlo je to doba godine. Doba u kojem ludimo radi kontakta s obitelji ili radi samoće. Ima i sretnih naravno, koji uživaju u blagdanima, ali ovaj tekst nije za njih.

Neovisno o tome imate li „klasično“ obiteljsko stablo (roditelje koji su u braku, braću ili sestre s kojima dijelite ista dva roditelja, potomke…) ili izbjegavate pričati o porodici jer je teško objasniti tko se s kime rastao i koje dijete je iz kojeg braka, za vrijeme blagdana se ulaže dodatna energija kako bi se obuzdali svi obiteljski nemiri i razmirice. Ali, uz sav trud, frustracija često eskalira u svađu.

Koja god da je situacija imajte na umu sljedeće:

1. Očekujte da se članovi obitelji ponašaju kako su se ponašali i prije

Naša ludost je i tome kako se iznova nadamo kako se netko promijenio i kako će odjednom postati drukčiji. Od kritičara očekujte kritike, od mrguda očekujte mrgođenje itd. Jedino što možete napraviti jest to da Vi sami budete bolji nego što ste bili prošle godine. Nema smisla da se uzrujavate jer se (gle čuda) netko ponaša isto kako se ponaša zadnjih 10 godina. Nadamo se čudu, a kasnije govorimo „Ne mogu vjerovati da je opet…“. Učinite si uslugu i očekujte očekivano. Tako se uvijek možete ugodno iznenaditi.

2. Skinite si s leđa teret božićne čarolije

Blagdani su izrazito stresni osobama koje si zadaju da dom pretvore u Orašar, ispeku 20 vrsta keksa i od blagdanskog stola naprave prozor iz kataloga. Lijepo je ući u dom koji izgleda i miriše na zimsku bajku, ali ako je cijena toga budete u predinfarktnom stanju i oporavljate se još tjednima nakon – razmislite još jednom. Sami postavljamo standarde. Možemo ih postaviti na način da si olakšamo život. Zamislite kako bi lijepo bilo spavati duže, izležavati se duže, piti kavu duže… Ako se bojite da će drugi biti razočarani jer nije zadovoljen prošlogodišnji blagdanski standard najavite im da se ove godine nemate namjeru ubiti poslom i da su slobodni sami nešto ispeći, kupiti ili ukrasiti. Možda Vas iznenade.

Ukoliko se ipak odlučite na savršen blagdanski ugođaj imajte na umu da to birate raditi zbog sebe. Vama je važan dojam i osjećate se lijepo kad vidite plodove svog rada.

3. Ne znači nam svima Božić jednako

Svatko od nas život mjeri svojim metrom (za koji vjerujemo da je najispravniji). Ali svi smo različiti. Moguće je da drugi blagdane ne shvaćaju toliko ozbiljno koliko Vi. Očekujete druženje i poklone, a drugima kao da je svejedno. Može biti i obratno: Božić Vam je samo još jedan dan u godini, a bližnji planiraju hranu, posjete, ponoćku… Ne omalovažavajte tuđe standarde. Shvatite Vi njih čak i ako oni ne shvaćaju Vas. Pa im (u ime obitelji) udovoljite ili ih, uz puno ljubavi, odbijte. Sami procijenite.

4. Prihvatite svoju obitelj – baš takvu kakva jest

Koliko god bolno bilo za prihvatiti ali to je naša obitelj. Čak i onaj kojeg svi izbjegavaju ili ogovaraju jer se neprihvatljivo ponaša. Ne morate provoditi vrijeme s tim osobama, ali prestanite se ljutiti. Svatko od nas ima razlog zašto je takav kakav je. Svi radimo najbolje što znamo, koliko god suludo to izgledalo. Ako ste tu gdje jeste i čitate ovaj odličan tekst sigurno su nešto dobro napravili.

Dragi svi, želimo vam sretne blagdane! Uživajte u druženju sa svojom disfunkcionalnom obitelji, partnerom, prijateljima i, najvažnije, sami sa sobom. Sebi uvijek možete biti dobro društvo.

Marta Klobučar

Vježbenica realitetne psihoterapije

Udruga „180“

*Blagdani mnogima nisu vrijeme veselja. Naglašavanje druženja, slavlja i zajedništva često pojačaju već postojeći doživljaj nesreće, usamljenosti ili besmisla. Ako osjećate tzv. blagdansku ili post-blagdansku depresiju potražite stručnu pomoć.

Uočili ste da imate određeni problem: tjeskoba, depresija, tjelesni simptomi (bolovi, probavne tegobe, hormonalni poremećaji…). Što sad?

Ono što smo navikli i što se čini najlogičnijim je pucati po problemu svim dostupnim oružjem: dijeta, apstinencija, lijekovi, posjeti raznim specijalistima – što god je potrebno da se riješimo tog neprijatelja koji nam remeti život.

Nazovimo neprijatelja simptomom. Simptom se javio baš zato da biste se bavili njime a ne pravim problemom. Pravim problem je vjerojatno neosviješten jer nam se njime pre bolno baviti. Zato imamo simptom koji okupira našu pažnju i vrijeme, a pravi problem ostaje netaknut.

Pravi problem je nezadovoljstvo nekim aspektom svog života (ili čak svim aspektima).

Simptom je alarm – crveno svjetlo koje se pojavilo kako bi napravili sistematski pregled svog života. Ono što mi najčešće radimo jest da stavimo naljepnicu preko svjetla. Želimo ubiti glasnika. Često ga se i riješimo, ali samo je pitanje vremena kad će se ponovo pojaviti (u novom ili starom obliku).

Nije neobično da ljudi obiđu sve specijaliste tražeći uzrok simptoma i nigdje ne dobiju odgovor. U tom slučaju zadnja postaja često bude stručnjak za mentalno zdravlje.

Simptomu treba biti zahvalan. Da ih nema mi najčešće ne bi bili svjesni da nešto pod hitno moramo promijeniti.

Naši najveći izvori patnje su odnosi: ljubavni, obiteljski, prijateljski, poslovni. I, naravno, odnos koji imamo sami sa sobom – osnova za sve druge odnose. Nemojte da Vas zavara onaj „nemam zašto biti nesretan“ trik uma. To što „imate sve“ ne znači da ste sretni. Očito da to „sve“ ipak nije onako kako biste željeli. Još je gore kad si pod krinkom sretnog života zabranite nezadovoljstvo („Ne smijem biti nesretan/na jer imam divnu obitelj“, kao da je to nešto protiv njih).

Umjesto da pucate po njemu odložite oružje. Zapitajte se čime ste nezadovoljni. Brakom? Poslom? Odnosom s djecom? Sami sa sobom? Od čega Vam želi odvratiti pažnju? Simptom je najkraći put do promjene. Bez njega nema razloga da odete na put upoznavanja sebe i svojih pravih želja.

Što se više bavite simptomom to će se on više razvijati. Poput zvijezde pod reflektorima simptom je tu da bi napravio show, a ne da nestane. Što detaljnije analizirate mišljenja specijalista i brojke u nalazu krvne slike simptom je sretniji – uspješno izvršava svoju funkciju. Pratite njegovu učestalost, povezujete ga s određenim događajima i situacijama, držite se propisane dijete, uzimate terapiju, istražujete po internetu… Sva pažnja je na njemu, a bolni krik Vaše duše je u zvučno izoliranoj komori, daleko od Vaše svijesti.

Kada se počnemo baviti pravim problemom (izvorom nezadovoljstva) simptom gubi svoju funkciju. On će možda i dalje biti tu, ali će izgubiti na važnosti i samim time predstavljati manji problem. Koji god bio zapitajte se zašto se pojavio i što Vam ima za poručiti.

*Nemojte tekst shvatiti kao argument da ne posjetite liječnika. Tekst služi kao pojašnjenje simptoma, ne kao razlog za izbjegavanje pregleda, pretraga ili medicinske terapije.

Marta Klobučar

Uskladiti svoje potrebe sa potrebama okoline nije lako. Dobri privatni i poslovni odnosi su nam važni, ali padaju u vodu onda kada počnemo izmišljati isprike kako bi pronašli malo prostora za sebe. Još gori scenarij je kad se nakon dugog iscrpljivanja fizički razbolimo pa, koliko god grozna bila fizička bol, napokon imamo „opravdan“ odnosno društveno prihvatljiv razlog odmoriti se.

Nije nam ugodno reći NE. Osjećamo strah, tjeskobu, nelagodu. Vidimo da drugoj osobi nije ugodno ako smo ju odbili. I što činiti? Izbjegavati nelagodu pod cijenu zdravlja cijeli život? Postoje načini da se zauzmemo za sebe bez da narušimo odnose.

1.Recite DA – ali ovaj put s drugim scenarijem u glavi. Osvijestite da ste izabrali pristati. Iz nekog razloga to je manje bolno nego reći NE. Možda se u tom odnosu ne osjećate dovoljno sigurno da kažete NE (možete reći NE, ali previše Vas je strah). Možda bi NE poljuljao već nestabilnu situaciju. Možda ste procijenili da je drugoj osobi trenutno teže nego Vama. Možda se radi o poslovnoj situaciji i biti ćete mirniji ukoliko napravite to nešto na što ste pristali nego da pregovarate oko drugih opcija. Biti će prilika i za pregovaranje kad budete spremni. Ali osvijestite da ste rekli DA zbog sebe – koliko god odbojno bilo – u ovoj situaciji Vam je DA ipak bilo lakše nego NE. Uvijek biramo ono što nam je ugodno ili manje bolno.

2. Odgovorite – ali s odgodom. Ovo je zgodno kad su u pitanju zahtjevi koji dolaze putem poruke ili maila. Kad netko ovim putem traži od Vas nešto što Vam se ne sviđa prvi impuls je da ga pošaljete u rodno mjesto. Nemojte. Naljutite se, recite mu sve i svašta (ali u sebi), smirite se i onda osvijestite da ne morate odgovoriti odmah (uglavnom se odgovor ne traži iste sekunde). Nakon toga se sjetite da imate izbor: pristajem jer sam tako odlučio/la jer mi je važan partner/prijatelj/član obitelji/kolega/posao. Ne moram, ali ipak hoću. Ili možda neću. Svatko svijet gleda iz svog kuta i okolnosti mjeri svojim metrom.

3. Recite DA – ali si dajte vremena da se predomislite. Možda ste odmah znali da nećete napraviti to na što ste pristali, ali sad imate odmak da razmislite o svemu i da, uz neko obrazloženje, ipak odbijete. Htjeli ste, no procijenili ste da ipak ne možete.

4. Recite NE – uz obrazloženje. Mirno, bez uzrujavanja i bez obrane („Molim te nemoj me to tražiti sad, nemam vremena, radim po cijele dane!!!“). Nitko Vas ne siluje. Istina je najbolja laž – rekao je jedan mudar čovjek (ali se ne mogu sjetiti koji). Žao mi je ali neću sad jer ____________ . I to je to.

5. Recite NE – bez obrazloženja. Nedavno mi se u auto željelo utrpati dvoje nepoznatih ljudi i samo sam rekla ne. Ovo je slušanje instinkata. Nema posebnog razloga. Ništa mi nisu skrivili. Jednostavno mi nije bilo ugodno to napraviti. Gabor Mate kaže da pre često ignoriramo svoj „gut feeling“ odnosno ono što osjećamo da bi trebali (ili ne bi trebali) napraviti. To je osjećaj koji nazivamo intuicijom, a ignoriranje intuicije redovito požalimo. Slušajte „gut feeling“.

Živimo s drugim ljudima i odnosi su nam važni. To je neupitno. Naravno da ćemo voditi računa o tome kako je drugima s nama. Zato je bitno osvijestiti da odluke donosimo izborom. Taj izbor je neosviješten – zato se osjećamo kao da moramo pristajati na stvari koje nam se ne sviđaju. Čim shvatimo da je volan u našim rukama prestaje doživljaj zarobljeništva i prisile. Važno je sjetiti se još jedne stvari, a to je da nismo odgovorni za sreću drugih ljudi. Mislimo da će se nekome svijet srušiti jer smo ga odbili. Pre veliku važnost dajemo sami sebi. Nismo toliko važni i to je ODLIČNO. Život je bolji bez tog tereta.

*Preporuka za čitanje: Gabor Mate – Kada tijelo kaže ne (cijena skrivenog stresa)

Marta Klobučar

Živimo u vremenu stalne prijetnje. Gdje god da se okrenemo vreba neka opasnost: globalno ili u našem privatnom životu. No koliko je opasnost realna? I možemo li opasnost ukloniti time što se stalno brinemo? Ovaj tekst nije o situacijama u kojima možemo umrijeti. Jasno nam je da život možemo izgubiti ukoliko prelazimo cestu bez da pogledamo je li sigurno. No koliko nam je jasno da većina situacija koje doživljavamo opasnima to zapravo nisu? Našem umu je jasno, no našem tijelu nije. Većinu vremena prijetnja je u nama.

Kao djeca smo, radi preživljavanja, naučili potiskivati emocije jer smo procijenili da je to potrebno kako bi bili dio zajednice: obitelji, vrtićke skupine, razreda i vršnjaka. Tad smo to doživljavali kao pitanje života i smrti: pripadati ili umrijeti. Nije ni čudo da smo se tako oblikovali s obzirom na našu društvenu prirodu. Drugi ljudi su nam potrebni. Nekada davno je biti izopćen iz zajednice značilo umrijeti. Kao djeca sami nismo u stanju preživjeti te nam je skrb odraslih nužna. No taj program u nama ostaje i u odrasloj dobi iako smo „opremljeni“ za samostalan život. Zajednica nam je i dalje potrebna, no ne u toj mjeri. Ali tijelo nije dobilo tu informaciju. Tijelo i dalje misli da je opasno izraziti svoje prave želje i potrebe. Zato se i dalje ponašamo na način da se želimo uklopiti pod svaku cijenu. Zato je prisutna tjeskoba: što ako nešto krivo napravim? Što ako nešto krivo kažem? Što ako se ne svidim drugima? I dalje se bojimo da ćemo biti ostavljeni. Točno onako kako se beba boji da će ostati bez roditelja mi se bojimo da ćemo biti odbačeni. Naučimo točno kako se ponašati i što reći u svakom trenu kako bi imali odobravanje okoline. Ne muči nas svih jednako ovaj problem niti ga pokazujemo na isti način, ali ga većina ljudi na neki (sebi svojstven) način nosi.

Kroz rad na sebi imamo priliku osvijestiti stvari koje radimo na silu vjerujući da ih moramo raditi kako nam se svijet ne bi srušio te, malo po malo, u sigurnom okruženju, testirati novi način života i uvjeriti se da je moguće imati „i ovce i novce“ odnosno brinuti za sebe i osjećati sigurnost pripadanja s drugim ljudima. Dokle god imamo strah od ostavljanja sve što radimo radimo da ne bi bili ostavljeni. Stoga nije ni čudo da su međuljudski odnosi ispunjeni napetošću, kontrolom, zamjeranjem, prešućivanjem te, paradoksalno, od silne želje da se održe – pucaju. Kad bi živjeli bez stalne percepcije opasnosti (jer stvarne opasnosti uglavnom nema) mogli bi se osjećati sigurno u svom tijelu, a samim time i u društvu drugih ljudi.

M.K.

Konflikti su česta stvar. Događaju se međunarodno, u međuljudskim odnosima i unutar nas samih. Unutarnji konflikt je nevidljiva drama koja se događa u nama dok pokušavamo pomiriti dvije suprotstavljene, ali jednako nam vrijedne ideje (želim vrijeme za sebe, ali se želim i udovoljiti drugima / želim uštediti, ali želim i kupovati nove stvari / želim biti solo, ali želim i partnera / želim biti sretniji, ali ne želim promijeniti ponašanje). Česti su i većinom lako rješivi, no dugotrajni konflikt može biti uzrokom velike patnje koja nerijetko rezultira duševnim ili tjelesnim oboljenjem.

 Unutarnji konflikti mogu biti paralizirajući i ponekad se riješe tako što osoba ne donosi odluku već pušta sudbini, vremenu ili drugim ljudima da odluče umjesto nje. Jer odluka je odgovornost. Mala odluka je mala odgovornost, velika odluka je velika odgovornost. A što je malo ili veliko razlikuje se od osobe do osobe. Tako da i izbor majice ili kafića u koji će osoba otići na piće može biti izvorom užasnog stresa.

 Osobe koje su često u konfliktu sami sa sobom imaju stalan osjećaj krivice jer koju god odluku da donesu – nije dobro. Uvijek je nešto ostalo nezadovoljeno ili iznevjereno. Prisutna je stalna unutarnja podvojenost koja proizlazi iz uvjerenja kako ne može vuk biti sit, a ovce na broju. Znači uvijek mora postojati neki problem. Ukoliko problema nema u stvarnom svijetu (a najčešće ga nema) najbolje da ga napravimo sami sebi i opravdamo taj program vječitog nezadovoljstva. To se postiže mučenjem samog sebe osjećajem krivice. Ukoliko želimo samoću ili vremena za sebe, a pristanemo na očekivanja drugih ljudi nije dobro, a ukoliko izaberemo posvetiti se sebi osjećamo se krivima jer smo iznevjerili jadne druge koji će silno patiti ukoliko im ne udovoljimo.

Podsvjesni program koji je u pozadini ove priče je uvjerenje kako „meni ne može biti dobro“ ili „ja ne zaslužujem biti sretan/na“. To uvjerenje je (uglavnom) neosviješteno. Zato je, poput klima uređaja koji regulira temperaturu u prostoriji, ovaj mehanizam tu da bi regulirao da nam nikad ne bude dobro. Ako problema nema – ja ću ga izmisliti! Jer patnja je obavezna.

Iz naših uvjerenja (vjerovanja koja imamo o sebi i životu) proizlazi i način na koji gledamo na svijet oko sebe. Jer objektivna slika svijeta ne postoji. Bića i stvari nisu same po sebi ni dobre ni loše, već im mi dajemo značenje temeljem onoga što smo naučili od drugih ili sami iskusili. Postoji onoliko svjetova koliko i ljudi na planeti, a slažemo se i družimo uglavnom s onima koji imaju sliku svijeta sličnu našoj pa vjerujemo da je naša osobna istina i objektivna.

Tako je iz pozicije osobe koju razdire krivnja svijet opasno mjesto u kojem ništa ne može biti dobro i sve ima svoju cijenu. Istina je da sve ima svoju „cijenu“ (cijena je kriva riječ, u sve se ulaže nekakav trud koji je toga vrijedan ukoliko se radi o osobnom napretku na bilo kojem polju života), ali ne na mračan i turoban način na koji to vidi osoba koja samu sebe stalno ždere krivnjom. Krivac na svijet gleda kroz prizmu negativnoga. Primjerice: osobe koje dobro zarađuju su sigurno iscrpljene i nemaju privatni život. Nastupajući iz tih uvjerenja krivac najčešće ne zarađuje dovoljno ili se ubija poslom. Ili vjerovanje kako je sretan obiteljski život rezultat velike osobne žrtve i odricanja. U skladu s time krivac teško da će imati svoju obitelj ili će biti nesretan kreirajući svoju obitelj (smatrajući sebe oštećenim radi davanja djeci i partneru ili druge oštećenima ukoliko ne ispuni njihova očekivanja). Ili vjerovanje kako je zadovoljstvo na radnom mjestu moguće samo uz puno ulagivanja i prešutnog pristajanja na zahtjeve drugih. Nastupajući iz tog uvjerenja osoba će vjerojatno biti nesretna na svom radnom mjestu jer se  a) neće slagati sa ostatkom kolektiva, b) nevidljivo raditi svoj posao i bježati s radnog mjesta čim ima priliku ili će c) pretjerano udovoljavati drugima iscrpljujući se maksimalno. Konflikt je stalno prisutan: osobu kroz život prati vjerovanje da ukoliko želi x mora platiti cijenu y, a ukoliko ne isplati y, neće imati x. I na kraju nam se ostvari to u što vjerujemo – potvrđujući opet sliku svijeta kao duge nepoštene patnje u kojem koju god odluku donesemo čeka nas neki oblik kazne. Pa najbolje da odmah kaznimo sami sebe.

Donošenje odluke je teško jer nemamo pojma kako će na nju odgovoriti okolina i što će se s njom dogoditi u budućnosti. Što ako se drugima ne svidi moja odluka? Znači li to da je ta odluka bila ispravna? Ako nemamo svoje ja već u drugima mjerimo svoj uspjeh onda će negodovanje okoline biti teška drama i poželjeti ćemo da smo odlučili drukčije. Ili što ako provedba moje odluke ne bude išla planirano? Odlučim se za novi posao i ne budem oduševljena njime? Ajoj, što ćemo sad? Najbolje da plačem za starim poslom. I ova tema ima u sebi dobro staro „nisam dovoljno dobar/dobra“. Jer ako ja ne valjam, kako će valjati moje odluke? Što god da odlučim mora da je krivo jer sam nesposoban/na.

Unutarnji konflikt uspješno se razrješava trećim elementom koji miri dva suprotstavljena. To je uvjerenje da postoji treća opcija i život u kojem je sve pomireno. Borba u nama je tu radi straha da će nam se sigurno dogoditi nešto loše (jer tako mora biti – život je grozan). Postoji i svijet u kojem nema nužne kazne. To je naravno unutarnji svijet koji je moguće kreirati, a on je stoga i stvaran za osobu koja ga posjeduje te preduvjet za ispunjen život. To je svijet skladnih ljubavnih odnosa, sretnih obitelji, zadovoljnih radnika i ljudi koji ispunjavaju svoje potencijale jer se ne odriču ničega sebi važnog da bi to imali (kad bi se odricali važnih stvari ne bi bili sretni). Svijet bez krivice je svijet u kojem je osoba u miru sa sobom i svojim postupcima jer je odgovorna. Odgovorna za svoje postupke. Voli sebe i cijeni sebe, čak i ako pogriješi. Ukoliko napravi grešku oprost ne očekuje od drugih već ga daje sama sebi i uči iz iskustva umjesto da se bičuje i žali za izgubljenim. Sebe i druge vidi jednako vrijednima te se ne boji živjeti svoj život i pustiti druge da žive svoj.  

Ne upravljamo ničime osim sami sa sobom u ovom trenutku i to nas užasava, umjesto da budemo sretni radi toga. Na svakome od nas je da odluči ono što vjeruje da je najbolje u tom trenutku. I bude u miru sa sobom znajući da radi najbolje kako zna. Što će se dogoditi i hoće li drugi biti zadovoljni – ne znamo. Ne možemo znati više nego što u tom trenutku znamo, nismo odgovorni za tuđu sreću i ne možemo vratiti vrijeme i predomisliti se stoga možemo mirno spavati što god da odlučili. Ako neka kazna i postoji najjednostavnije je preuzeti odgovornost za svoje postupke i drugi put biti pametniji. Tako jednostavno, a tako teško za provesti u djelo.

M.K.

Biti cjelovit kao osoba znači biti upoznat sa svim elementima sebe i takvoga se bezuvjetno prihvatiti. Prihvaćanje sebe nam često predstavlja veliki problem jer smo nekih dijelova sebe potpuno nesvjesni. Naučeni smo kod sebe razvijati i prihvaćati sve ono što okolina smatra poželjnim (poštenje, radišnost, nesebičnost, čednost, umjerenost, samokontrolu, pristojnost itd.) dok svoje “negativne” osobine skrivamo daleko od očiju javnosti, a često i od sebe samih.

Rast i razvoj u društvu podrazumijevaju da nas se odgaja i disciplinira na način da potiskujemo svoje “zle” osobine kako bi naučili funkcionirati u okvirima društva, no mi volimo vjerovati i kako smo ih se u potpunosti riješili. Kao što se ne možemo riješiti vitalnog organa, tako se ne možemo riješiti ni dijela sebe (kakvom god ga smatrali). To najčešće završava guranjem nepoželjnih dijelova u nesvjesno.

Nagomilavanjem svega što kod sebe ne prihvaćamo u nesvjesno hranimo zvijer koja nam u svakodnevnom životu radi probleme. Ti problemi su vidljivi kroz razne neugodne senzacije poput tjeskobe, osjećaja krivnje, problema u bliskim odnosima, tuge, nekontroliranih ispada bijesa i slično.

Taj nepoželjni dio sebe Jung naziva sjenom jer nas ona slijedi gdje god odemo.

Sa sjenom nam se teško suočiti jer imamo sliku sebe za koju smo jako vezani i koju silno želimo njegovati. Želimo biti brižni roditelji, marljivi radnici, pošteni, darežljivi, pouzdani, u potpunoj kontroli i sve drugo što smatramo da okolina odobrava. Sjena ne znači da smo loši ljudi već se silno sramimo svoje ljudskosti i činjenice da nismo savršeni.

Što je veća sjena veća je i količina energije koja se troši na njeno skrivanje. Svoje nesavršenosti smatramo opasnima za svoj ugled – ono što mislimo da drugi misle o nama.

Sjenu teško uočavamo kod sebe i zato je divno što smo okruženi drugim ljudima jer na njih “nalijepimo” svoju sjenu i onda ih osuđujemo. Najlakši način za uočiti sjenu jest zapitati se što nas smeta kod drugih. Lijenost? Bahatost? Neodgovornost? Slobodno izražavanje? Naglašena seksualnost? Agresija? Sve što nas smeta kod drugih je nešto za što sami imamo potencijal i trošimo silnu energiju da se obuzda. Sjena nije opasna i kad ju se osvijetli ona nestaje. Ukoliko nastavi bujati neosviještena može postati opasna za nas i ljude oko nas.

Iza sjene se krije i naš potencijal. Tek kada prihvatimo ono što kod sebe ne volimo možemo se opustiti i početi živjeti život punim plućima jer više ne živimo u grču da će netko otkriti našu strašnu tajnu da nismo uvijek takvi kakvima se predstavljamo. Postajemo svjesni toga kako imamo potencijal biti svakakvi i onda s time možemo upravljati. Osvještavanje sjene nam omogućuje da bez srama i krivnje sebi priznamo kako smo ponekad lijeni, nedisciplinirani, sebični, ljuti, ranjivi, nesigurni ili nešto drugo te kako je to U REDU.

Dobra vijest je da u drugima uočavamo i svoje vrline! Sve ono čemu se divimo kod drugih jest nešto za što imamo potencijal ili već jesmo.

M.K.

  Mediji koji se bave osobnim razvojem, psihologijom i duhovnosti naglašavaju važnost brige za sebe, stavljanja sebe na prvo mjesto, pronalaženja vremena za sebe itd. Briga o sebi i svom zdravlju je odgovornost svakoga od nas, no što uopće znači kvalitetno brinuti o sebi? Je li briga o sebi topla kupka i sat yoge ili nešto više?

Nedavno sam pogledala video na temu „Why self care doesn’t work“ („Zašto briga o sebi ne djeluje“). Autorica je govorila o tome kako svakodnevno prakticiranje rituala kojima brinemo o sebi često nije briga o sebi već saniranje štete odnosno održavanje na životu – sprječavanje raspada sistema – kako bi bili u stanju preživjeti još jedan dan ispunjen stresnim sadržajima. I tako iz dana u dan radimo stvari koje su nam naporne ili odbojne, ali se počastimo tretmanom uljepšavanja da barem budemo lijepi dok se mrcvarimo. Ne mora biti tretman uljepšavanja, može biti serija ili igrica uz koju ćemo na neko vrijeme zaboraviti na svoj život (i onda se rasplakati kad se sjetimo stvarnosti). Često dobro plaćeni poslovi postanu svrha sami sebi – ljudi počnu trošiti sve više novaca kako bi si kupili nešto što će im pomoći da prežive još jedan dan pretrpan obavezama.

Kao rituali brige o sebi najčešće se navodi tjelovježba, meditacija, čitanje omiljene knjige, boravak u prirodi ili neki drugi oblik opuštanja. To su divne aktivnosti koje stvarno mogu poboljšati kvalitetu života, ali problem je ako postanu vrsta bijega od stvarnosti. Što ako planinarenje nije zabava već nešto što morate napraviti kako bi na dva dana zaboravili na svoje frustracije? Ili ako odlazak na trening postane obavezna aktivnost na kojoj ispucate bijes? Naravno da je bolje biti ovisan o tjelovježbi nego o drogi ili alkoholu, ali ovisnost je ipak ovisnost. Ako su nam rituali brige za sebe nužni da se ne raspadnemo onda trening ima istu funkciju „samopomoći“ kao i joint, normabel, vino ili prejedanje.

Ukoliko živimo život koji ne volimo puno bolje bi bilo da situacija eskalira i napokon promijenimo nešto nego da „brigom o sebi“ produljujemo agoniju i kupujemo si još vremena prije nego se psihički ili fizički razbolimo. U tom slučaju bolest postaje oblik brige o sebi: tijelo preuzima kormilo i prisili nas na promjenu.

Život koji nam se ne sviđa živimo iz uvjerenja kako je takav život jedina moguća opcija. Posao koji imamo doživljavamo jedinim mogućim načinom preživljavanja i sebe vidimo zarobljenicima te situacije. Vezu u kojoj smo doživljavamo jedinom opcijom jer nas je strah samoće / osude okoline / financijski smo vezani / nešto drugo. Izvor nezadovoljstva može biti i obitelj, grad ili država u kojoj živimo ili nešto drugo. Nažalost je situacija sve češće takva da ljudi s ničim u svom životu nisu posve zadovoljni. U svakom području života nešto ih „žulja“.  

Briga za sebe su zapravo uvjerenja iz kojih živimo svoj život. A uvjerenje koje većina ljudi ima jest da se stalno nešto mora. Moram ovo, moram ono… Ako se smatramo zarobljenikom koji je prisiljen živjeti život koji ne voli sve kupke i čajevi ovog svijeta neće pomoći. Uvjerenja su osnovni program iz kojeg radimo sve što radimo. Dugo nastaju i treba vremena za njihovu promjenu, ali mogu se mijenjati.

Život koji smo si skrojili je jedna slojevita priča o tome kako želimo da nas okolina doživljava i, još važnije, kako sami sebe doživljavamo. Naš život je skup sadržaja kojima stvaramo željenu sliku sebe: uspješni, bogati, pametni, sposobni… Silan pritisak zbog kojeg želimo „self care“ ne dolazi izvana nego iznutra. Iz želje da budemo idealni radnici, roditelji, partneri, djeca itd. Ponekad su i okolnosti takve da se od nas traži puno (i previše), ali veći je problem što sami od sebe tražimo previše. A od sebe tražimo previše jer mislimo da ovo što jesmo nije dovoljno. Kad bi uistinu voljeli sami sebe nikakav „self – care“ ne bi bio potreban. Ne bi se bojali nikoga i ne bi imali toliku želju dokazati se nekome. Sve što radimo radili bi opušteno i bez straha da je naša greška smak svijeta. Prestali bi biti taoci svojih strahova i ne bi bilo štete koju bi trebalo sanirati.

  Ne želim da ovaj tekst shvatite kao štivo koje je protiv brige o sebi. Ni slučajno. Pomažemo si svime što nam je dostupno. Ali tetošiti se treba zato da život bude još bolji, a ne manje grozan. Briga za sebe je super dokle god je to uistinu briga za sebe a ne melem kojim se mažemo nakon što mučimo sami sebe.

M.K.