Često od klijenata u savjetovanju i bliskih ljudi čujem pretpostavku da su za uspješan ljubavni odnos nužni zajednički interesi: hobiji, filmovi, glazba, svjetonazori, stajališta o javnim i političkim temama…

Biranje partnera isključivo po tom modelu nije daleko od biranja osobe jer smo vidjeli da nosi crvenu majicu. Što će se dogoditi sutra kad ga/ju vidimo u plavoj majici?

Ono što vidim jest da te stvari mogu imati pozitivan utjecaj na vezu, ali nisu nužne i nisu ono što drži dvoje ljudi zajedno.

Partnerski odnos jača dijeljenjem i prihvaćanjem.

Ako s partnerom dijelimo svoje doživljaje, stavove i interese te prihvaćamo njegove / njezine BEZ OSUĐIVANJA stvaramo okruženje u kojem se dvije osobe osjećaju slobodne biti ono što jesu. Tako nam je ugodno uz drugu osobu i njoj je ugodno uz nas.

Problem nastaje ukoliko voljenoj osobi pokušavamo promijeniti mišljenje i natjerati ga/ju da se ponaša drukčije. Nametanjem svojih uvjerenja i pokušajem da promijenimo njena neizravno poručujemo drugoj osobi da nije dovoljno dobra za nas. Tada je velika šansa da se počnemo udaljavati: mi se udaljavamo jer ta osoba nije onakva kakva želimo da bude, a ona se udaljava od nas jer doživljava odbacivanje.

Upoznati i prihvatiti nekoga je daleko važnije za odnos od tema o kojima dijelimo isti stav, filmova koje oboje volimo ili benda koji slušamo.

Ako vezu mjerimo u zajedničkim interesima naći ćemo se na skliskom terenu kad uočimo da druga osoba više ne želi raditi isto što i mi ili se počinje interesirati za nešto što nas ne zanima. Tada paničarimo radi straha od prekida ili sami prekinuti odnos jer druga osoba nije onakva kakvom smo ju zamišljali.

Hobiji, stavovi i interesi su promjenjivi i nisu osnova, već dodatak. Kao što šunka, sir i gljive nisu pizza bez tijesta. Stvarno upoznati osobu koja se nalazi iza „priloga“ je temelj kvalitetnog odnosa.

Marta Klobučar

psihoterapeut pod supervizijom