Ima vas koji ste zaključili da vam partnerstvo nije opcija. Pokušali ste više puta sa različitim ljudima i zaključili da se povijest ponavlja. S kim god pokušate ne uspije. I često završi na isti način: izgubite interes ili druga strana izgubi interes (“ohladite se”), netko nekoga prevari, netko nekoga izludi ljubomornim ispadima, samo se seksate, nedovoljno se seksate, ne zaljubite se, druga strana se ne zaljubi, nitko se ne zaljubi… Što god da je u pitanju, veza rezultira prekidom. Ako imate osjećaj da se stalno odigrava isti scenarij vjerojatno se stalno spotičete na isti kamen. To je poput ispita na fakultetu: da bi nastavili morate kad-tad položiti.

Razmislite malo o partnerima i svim vezama koje ste imali – što im je bilo zajedničko? Pokušajte svoje veze gledati kao ogledalo koje ukazuje na neki problem koji trebate riješiti kako bi se povijest prestala ponavljati. Ukoliko ignoriramo problem počinjemo vjerovati da nam nešto nedostaje ili kako svima drugima na svijetu nešto nedostaje. Tako se osudimo na nesreću. Počnemo vjerovati kako nama jednostavno nije suđeno voljeti i biti voljeni. To naravno nije istina ali postane istina ukoliko ne želimo vidjeti o čemu se zapravo radi.

Postoje dvije polazišne točke koje dovode do nezadovoljstva. To su zapravo dva uvjerenja: da smo bolji od partnera (superiorna pozicija) i da smo lošiji od partnera (inferiorna pozicija). Ta dva uvjerenja su kao dva broja s istom apsolutnom vrijednosti, ali jedna ima +, a druga -. Njima se stavljamo ispod ili iznad partnera što rezultira time da se vidimo nejednakima. Nejednakost dovodi do nezadovoljstva i najčešće do prekida. Tih pozicija uglavnom NISMO SVJESNI.

Uvjerenje da smo bolji od partnera prepoznaje se po tome da nju ili njega stalno kritiziramo, govorimo im kako bi se trebali ponašati i mislimo da znamo što je za njih najbolje. Zanimljiva stvar kod uvjerenja da smo iznad partnera jest ta da postajemo nezadovoljni svojim izborom ( “kako to da sam ja, tako pametna, u vezi s njim?”) i koristeći ih kao ogledalo, zapravo kritiziramo sebe. Uvjerenje da smo lošiji od partnera prepoznaje se po osjećaju kako nju ili njega nismo zaslužili, kako trebamo ulagati poseban trud da ih zadržimo, kako bez njih ne bismo bili sretni, kako nam je to jedina šansa za ljubav i ne smijemo ih pustiti da odu itd. Ponekad u istoj vezi iskusimo oboje: na početku veze partnera idealiziramo i živimo za mrvice, a kasnije jedino primjećujemo ono što nam kod njih smeta ili obratno. Nejednakost rezultira lošom komunikacijom i nezadovoljstvom jer dovodi do toga da se u vezama osjećamo kao da stalno prosimo ljubav ili kao da nas druga osoba guši. Često u istom odnosu bude prisutno oboje. Rezultat je taj da se ne osjećamo voljeno jer se osjećati voljeno možemo samo ako se vidimo jednakima. Ako se vidimo manje vrijednima partnerovi znakovi ljubavi će nas ispunjavati tjeskobom jer se stalno spremamo na to da bi nas mogao ostaviti čim naleti bolja opcija, a ako se doživljavamo kao da smo iznad partnera ona ili on će nam ići na živce i početi ćemo bježati. Nejednakost nije objektivna činjenica već naš doživljaj. Ukoliko nas druga osoba tretira u skladu s time gdje smo se smjestili (ponaša se kao da je ispod ili iznad nas) znači da igra istu igru.

Kad se doživljavamo boljima ili gorima od partnera dolazi do krive raspodjele odgovornosti: drugu osobu smatramo odgovornom za svoju sreću ili sebe smatramo odgovornima za sreću druge osobe. Ovo vjerojatno čudno zvuči jer smo navikli misliti kako nam sreća ovisi o drugim ljudima. I to nije u potpunosti netočno: bitno je kako se ponašamo jedni prema drugima. Ako nam je stalo do toga da veza opstane, paziti ćemo kako se ponašamo kad smo s tom osobom. “Uzimanje zdravo za gotovo” je kad prestanemo voditi računa o tome kakvi smo u prisutnosti druge osobe jer podrazumijevamo da će ostati s nama bez obzira na sve. Radi se zapravo o tome da partnera vidimo kao nekoga tko se mora pobrinuti da nama u životu bude dobro (nekad se čak čudimo što nam ne čita misli i ne zna točno što želimo bez da kažemo) ili partnera vidimo kao nekoga tko je nesposoban i ovisan o nama (malo dijete, obaveza). Nejednaka pozicija dovodi do toga da drugu osobu vidimo kao objekt, a ne kao subjekt. Ne gledamo na nju ili njega kao na cjelovitu osobu već kao na kućnog ljubimca kojeg treba izdresirati ili kao na božanstvo koje čini naš život vrijednim življenja.

Odgoj nije bio na našoj strani (ne mislim nužno na roditelje već na cijelo društvo). Učilo nas se “kakve su žene” i “kakvi su muškarci” i “kako s njima”. Slušali smo i o tome kako bi veze i brakovi trebali izgledati. Kad smo povjerovali u te priče, možda smo odlučili točno kakvu vezu želimo ili nam se možda ideja veze toliko zgadila da smo prema njoj razvili otpor. Želimo ljubav (jer je osnovna ljudska potreba) ali nam je zlo od same pomisli na vezu ili brak i to želimo pod svaku cijenu izbjeći. U tom slučaju vezu ćemo sabotirati, a nećemo ni znati da to radimo. Toliko se dobro štitimo od stvari koje ne želimo da toga nismo ni svjesni.

Kao djeca smo, gledajući roditeljske i razne druge odnose, donijeli puno sudova o tome što je dobro, a što nije. Nažalost, rijetkima je rečeno da je svaka veza posebna priča i da je veza ono što sami od nje napravimo. Veza ne mora značiti niti brak, niti svađanje, niti špijuniranje, niti patnju, niti danonoćno kuhanje i spremanje, niti prekid s prijateljima, niti ništa drugo što nam je nekad netko negdje rekao da se “mora”.

Najbolje bi bilo preispitati svoju ideju o tome što je veza, kakva veza treba biti, kakav partner treba biti, kako treba izgledati, koje obrazovanje treba imati, koliko se često trebamo viđati, kada je vrijeme da počnemo skupa živjeti, kada se trebamo vjenčati, što trebamo zajedno raditi itd. Obratite pozornost i na očekivanja koja imate od sebe. Kakvi mislite da trebate biti kako bi bili voljeni? Mislite li možda da ne izgledate dovoljno dobro, ne zarađujete dovoljno ili nešto drugo zbog čega niste vrijedni ljubavi? Moguće je kako imate željenu sliku sebe koju želite dostići jer vjerujete da ovakvi niste dovoljno dobri. Bez te idealne slike Vas nema niti veze koju želite. Ukoliko nemate ideju o vezi i partneru, promatrajte malo što kod drugih ljudi vidite kao poželjno, a što ne. Koju vezu vidite kao kvalitetnu? Što kod drugih vidite kao više ili manje privlačno? S vremenom postaje jasnije što želite, a što ne. Ne trebamo biti u vezi s nekim s kime ne želimo i ne trebamo tolerirati sve ali fleksibilnost je osobina sretnih ljudi. Ako se grčevito držimo onoga što smo si zacrtali velika je vjerojatnost da ćemo biti nesretni.

Marta Klobučar

vježbenica psihoterapije