Živimo u vremenu stalne prijetnje. Gdje god da se okrenemo vreba neka opasnost: globalno ili u našem privatnom životu. No koliko je opasnost realna? I možemo li opasnost ukloniti time što se stalno brinemo? Ovaj tekst nije o situacijama u kojima možemo umrijeti. Jasno nam je da život možemo izgubiti ukoliko prelazimo cestu bez da pogledamo je li sigurno. No koliko nam je jasno da većina situacija koje doživljavamo opasnima to zapravo nisu? Našem umu je jasno, no našem tijelu nije. Većinu vremena prijetnja je u nama.

Kao djeca smo, radi preživljavanja, naučili potiskivati emocije jer smo procijenili da je to potrebno kako bi bili dio zajednice: obitelji, vrtićke skupine, razreda i vršnjaka. Tad smo to doživljavali kao pitanje života i smrti: pripadati ili umrijeti. Nije ni čudo da smo se tako oblikovali s obzirom na našu društvenu prirodu. Drugi ljudi su nam potrebni. Nekada davno je biti izopćen iz zajednice značilo umrijeti. Kao djeca sami nismo u stanju preživjeti te nam je skrb odraslih nužna. No taj program u nama ostaje i u odrasloj dobi iako smo „opremljeni“ za samostalan život. Zajednica nam je i dalje potrebna, no ne u toj mjeri. Ali tijelo nije dobilo tu informaciju. Tijelo i dalje misli da je opasno izraziti svoje prave želje i potrebe. Zato se i dalje ponašamo na način da se želimo uklopiti pod svaku cijenu. Zato je prisutna tjeskoba: što ako nešto krivo napravim? Što ako nešto krivo kažem? Što ako se ne svidim drugima? I dalje se bojimo da ćemo biti ostavljeni. Točno onako kako se beba boji da će ostati bez roditelja mi se bojimo da ćemo biti odbačeni. Naučimo točno kako se ponašati i što reći u svakom trenu kako bi imali odobravanje okoline. Ne muči nas svih jednako ovaj problem niti ga pokazujemo na isti način, ali ga većina ljudi na neki (sebi svojstven) način nosi.

Kroz rad na sebi imamo priliku osvijestiti stvari koje radimo na silu vjerujući da ih moramo raditi kako nam se svijet ne bi srušio te, malo po malo, u sigurnom okruženju, testirati novi način života i uvjeriti se da je moguće imati „i ovce i novce“ odnosno brinuti za sebe i osjećati sigurnost pripadanja s drugim ljudima. Dokle god imamo strah od ostavljanja sve što radimo radimo da ne bi bili ostavljeni. Stoga nije ni čudo da su međuljudski odnosi ispunjeni napetošću, kontrolom, zamjeranjem, prešućivanjem te, paradoksalno, od silne želje da se održe – pucaju. Kad bi živjeli bez stalne percepcije opasnosti (jer stvarne opasnosti uglavnom nema) mogli bi se osjećati sigurno u svom tijelu, a samim time i u društvu drugih ljudi.

M.K.