Unutarnji konflikt i osjećaj krivnje
Konflikti su česta stvar. Događaju se međunarodno, u međuljudskim odnosima i unutar nas samih. Unutarnji konflikt je nevidljiva drama koja se događa u nama dok pokušavamo pomiriti dvije suprotstavljene, ali jednako nam vrijedne ideje (želim vrijeme za sebe, ali se želim i udovoljiti drugima / želim uštediti, ali želim i kupovati nove stvari / želim biti solo, ali želim i partnera / želim biti sretniji, ali ne želim promijeniti ponašanje). Česti su i većinom lako rješivi, no dugotrajni konflikt može biti uzrokom velike patnje koja nerijetko rezultira duševnim ili tjelesnim oboljenjem.
Unutarnji konflikti mogu biti paralizirajući i ponekad se riješe tako što osoba ne donosi odluku već pušta sudbini, vremenu ili drugim ljudima da odluče umjesto nje. Jer odluka je odgovornost. Mala odluka je mala odgovornost, velika odluka je velika odgovornost. A što je malo ili veliko razlikuje se od osobe do osobe. Tako da i izbor majice ili kafića u koji će osoba otići na piće može biti izvorom užasnog stresa.
Osobe koje su često u konfliktu sami sa sobom imaju stalan osjećaj krivice jer koju god odluku da donesu – nije dobro. Uvijek je nešto ostalo nezadovoljeno ili iznevjereno. Prisutna je stalna unutarnja podvojenost koja proizlazi iz uvjerenja kako ne može vuk biti sit, a ovce na broju. Znači uvijek mora postojati neki problem. Ukoliko problema nema u stvarnom svijetu (a najčešće ga nema) najbolje da ga napravimo sami sebi i opravdamo taj program vječitog nezadovoljstva. To se postiže mučenjem samog sebe osjećajem krivice. Ukoliko želimo samoću ili vremena za sebe, a pristanemo na očekivanja drugih ljudi nije dobro, a ukoliko izaberemo posvetiti se sebi osjećamo se krivima jer smo iznevjerili jadne druge koji će silno patiti ukoliko im ne udovoljimo.
Podsvjesni program koji je u pozadini ove priče je uvjerenje kako „meni ne može biti dobro“ ili „ja ne zaslužujem biti sretan/na“. To uvjerenje je (uglavnom) neosviješteno. Zato je, poput klima uređaja koji regulira temperaturu u prostoriji, ovaj mehanizam tu da bi regulirao da nam nikad ne bude dobro. Ako problema nema – ja ću ga izmisliti! Jer patnja je obavezna.
Iz naših uvjerenja (vjerovanja koja imamo o sebi i životu) proizlazi i način na koji gledamo na svijet oko sebe. Jer objektivna slika svijeta ne postoji. Bića i stvari nisu same po sebi ni dobre ni loše, već im mi dajemo značenje temeljem onoga što smo naučili od drugih ili sami iskusili. Postoji onoliko svjetova koliko i ljudi na planeti, a slažemo se i družimo uglavnom s onima koji imaju sliku svijeta sličnu našoj pa vjerujemo da je naša osobna istina i objektivna.
Tako je iz pozicije osobe koju razdire krivnja svijet opasno mjesto u kojem ništa ne može biti dobro i sve ima svoju cijenu. Istina je da sve ima svoju „cijenu“ (cijena je kriva riječ, u sve se ulaže nekakav trud koji je toga vrijedan ukoliko se radi o osobnom napretku na bilo kojem polju života), ali ne na mračan i turoban način na koji to vidi osoba koja samu sebe stalno ždere krivnjom. Krivac na svijet gleda kroz prizmu negativnoga. Primjerice: osobe koje dobro zarađuju su sigurno iscrpljene i nemaju privatni život. Nastupajući iz tih uvjerenja krivac najčešće ne zarađuje dovoljno ili se ubija poslom. Ili vjerovanje kako je sretan obiteljski život rezultat velike osobne žrtve i odricanja. U skladu s time krivac teško da će imati svoju obitelj ili će biti nesretan kreirajući svoju obitelj (smatrajući sebe oštećenim radi davanja djeci i partneru ili druge oštećenima ukoliko ne ispuni njihova očekivanja). Ili vjerovanje kako je zadovoljstvo na radnom mjestu moguće samo uz puno ulagivanja i prešutnog pristajanja na zahtjeve drugih. Nastupajući iz tog uvjerenja osoba će vjerojatno biti nesretna na svom radnom mjestu jer se a) neće slagati sa ostatkom kolektiva, b) nevidljivo raditi svoj posao i bježati s radnog mjesta čim ima priliku ili će c) pretjerano udovoljavati drugima iscrpljujući se maksimalno. Konflikt je stalno prisutan: osobu kroz život prati vjerovanje da ukoliko želi x mora platiti cijenu y, a ukoliko ne isplati y, neće imati x. I na kraju nam se ostvari to u što vjerujemo – potvrđujući opet sliku svijeta kao duge nepoštene patnje u kojem koju god odluku donesemo čeka nas neki oblik kazne. Pa najbolje da odmah kaznimo sami sebe.
Donošenje odluke je teško jer nemamo pojma kako će na nju odgovoriti okolina i što će se s njom dogoditi u budućnosti. Što ako se drugima ne svidi moja odluka? Znači li to da je ta odluka bila ispravna? Ako nemamo svoje ja već u drugima mjerimo svoj uspjeh onda će negodovanje okoline biti teška drama i poželjeti ćemo da smo odlučili drukčije. Ili što ako provedba moje odluke ne bude išla planirano? Odlučim se za novi posao i ne budem oduševljena njime? Ajoj, što ćemo sad? Najbolje da plačem za starim poslom. I ova tema ima u sebi dobro staro „nisam dovoljno dobar/dobra“. Jer ako ja ne valjam, kako će valjati moje odluke? Što god da odlučim mora da je krivo jer sam nesposoban/na.
Unutarnji konflikt uspješno se razrješava trećim elementom koji miri dva suprotstavljena. To je uvjerenje da postoji treća opcija i život u kojem je sve pomireno. Borba u nama je tu radi straha da će nam se sigurno dogoditi nešto loše (jer tako mora biti – život je grozan). Postoji i svijet u kojem nema nužne kazne. To je naravno unutarnji svijet koji je moguće kreirati, a on je stoga i stvaran za osobu koja ga posjeduje te preduvjet za ispunjen život. To je svijet skladnih ljubavnih odnosa, sretnih obitelji, zadovoljnih radnika i ljudi koji ispunjavaju svoje potencijale jer se ne odriču ničega sebi važnog da bi to imali (kad bi se odricali važnih stvari ne bi bili sretni). Svijet bez krivice je svijet u kojem je osoba u miru sa sobom i svojim postupcima jer je odgovorna. Odgovorna za svoje postupke. Voli sebe i cijeni sebe, čak i ako pogriješi. Ukoliko napravi grešku oprost ne očekuje od drugih već ga daje sama sebi i uči iz iskustva umjesto da se bičuje i žali za izgubljenim. Sebe i druge vidi jednako vrijednima te se ne boji živjeti svoj život i pustiti druge da žive svoj.
Ne upravljamo ničime osim sami sa sobom u ovom trenutku i to nas užasava, umjesto da budemo sretni radi toga. Na svakome od nas je da odluči ono što vjeruje da je najbolje u tom trenutku. I bude u miru sa sobom znajući da radi najbolje kako zna. Što će se dogoditi i hoće li drugi biti zadovoljni – ne znamo. Ne možemo znati više nego što u tom trenutku znamo, nismo odgovorni za tuđu sreću i ne možemo vratiti vrijeme i predomisliti se stoga možemo mirno spavati što god da odlučili. Ako neka kazna i postoji najjednostavnije je preuzeti odgovornost za svoje postupke i drugi put biti pametniji. Tako jednostavno, a tako teško za provesti u djelo.
M.K.
