Mediji koji se bave osobnim razvojem, psihologijom i duhovnosti naglašavaju važnost brige za sebe, stavljanja sebe na prvo mjesto, pronalaženja vremena za sebe itd. Briga o sebi i svom zdravlju je odgovornost svakoga od nas, no što uopće znači kvalitetno brinuti o sebi? Je li briga o sebi topla kupka i sat yoge ili nešto više?

Nedavno sam pogledala video na temu „Why self care doesn’t work“ („Zašto briga o sebi ne djeluje“). Autorica je govorila o tome kako svakodnevno prakticiranje rituala kojima brinemo o sebi često nije briga o sebi već saniranje štete odnosno održavanje na životu – sprječavanje raspada sistema – kako bi bili u stanju preživjeti još jedan dan ispunjen stresnim sadržajima. I tako iz dana u dan radimo stvari koje su nam naporne ili odbojne, ali se počastimo tretmanom uljepšavanja da barem budemo lijepi dok se mrcvarimo. Ne mora biti tretman uljepšavanja, može biti serija ili igrica uz koju ćemo na neko vrijeme zaboraviti na svoj život (i onda se rasplakati kad se sjetimo stvarnosti). Često dobro plaćeni poslovi postanu svrha sami sebi – ljudi počnu trošiti sve više novaca kako bi si kupili nešto što će im pomoći da prežive još jedan dan pretrpan obavezama.

Kao rituali brige o sebi najčešće se navodi tjelovježba, meditacija, čitanje omiljene knjige, boravak u prirodi ili neki drugi oblik opuštanja. To su divne aktivnosti koje stvarno mogu poboljšati kvalitetu života, ali problem je ako postanu vrsta bijega od stvarnosti. Što ako planinarenje nije zabava već nešto što morate napraviti kako bi na dva dana zaboravili na svoje frustracije? Ili ako odlazak na trening postane obavezna aktivnost na kojoj ispucate bijes? Naravno da je bolje biti ovisan o tjelovježbi nego o drogi ili alkoholu, ali ovisnost je ipak ovisnost. Ako su nam rituali brige za sebe nužni da se ne raspadnemo onda trening ima istu funkciju „samopomoći“ kao i joint, normabel, vino ili prejedanje.

Ukoliko živimo život koji ne volimo puno bolje bi bilo da situacija eskalira i napokon promijenimo nešto nego da „brigom o sebi“ produljujemo agoniju i kupujemo si još vremena prije nego se psihički ili fizički razbolimo. U tom slučaju bolest postaje oblik brige o sebi: tijelo preuzima kormilo i prisili nas na promjenu.

Život koji nam se ne sviđa živimo iz uvjerenja kako je takav život jedina moguća opcija. Posao koji imamo doživljavamo jedinim mogućim načinom preživljavanja i sebe vidimo zarobljenicima te situacije. Vezu u kojoj smo doživljavamo jedinom opcijom jer nas je strah samoće / osude okoline / financijski smo vezani / nešto drugo. Izvor nezadovoljstva može biti i obitelj, grad ili država u kojoj živimo ili nešto drugo. Nažalost je situacija sve češće takva da ljudi s ničim u svom životu nisu posve zadovoljni. U svakom području života nešto ih „žulja“.  

Briga za sebe su zapravo uvjerenja iz kojih živimo svoj život. A uvjerenje koje većina ljudi ima jest da se stalno nešto mora. Moram ovo, moram ono… Ako se smatramo zarobljenikom koji je prisiljen živjeti život koji ne voli sve kupke i čajevi ovog svijeta neće pomoći. Uvjerenja su osnovni program iz kojeg radimo sve što radimo. Dugo nastaju i treba vremena za njihovu promjenu, ali mogu se mijenjati.

Život koji smo si skrojili je jedna slojevita priča o tome kako želimo da nas okolina doživljava i, još važnije, kako sami sebe doživljavamo. Naš život je skup sadržaja kojima stvaramo željenu sliku sebe: uspješni, bogati, pametni, sposobni… Silan pritisak zbog kojeg želimo „self care“ ne dolazi izvana nego iznutra. Iz želje da budemo idealni radnici, roditelji, partneri, djeca itd. Ponekad su i okolnosti takve da se od nas traži puno (i previše), ali veći je problem što sami od sebe tražimo previše. A od sebe tražimo previše jer mislimo da ovo što jesmo nije dovoljno. Kad bi uistinu voljeli sami sebe nikakav „self – care“ ne bi bio potreban. Ne bi se bojali nikoga i ne bi imali toliku želju dokazati se nekome. Sve što radimo radili bi opušteno i bez straha da je naša greška smak svijeta. Prestali bi biti taoci svojih strahova i ne bi bilo štete koju bi trebalo sanirati.

  Ne želim da ovaj tekst shvatite kao štivo koje je protiv brige o sebi. Ni slučajno. Pomažemo si svime što nam je dostupno. Ali tetošiti se treba zato da život bude još bolji, a ne manje grozan. Briga za sebe je super dokle god je to uistinu briga za sebe a ne melem kojim se mažemo nakon što mučimo sami sebe.

M.K.